Šta god da se sada kaže o transhumanistima, ljudi koji žele poboljšati svoje biološke performanse, koji nisu ograničeni onim što je o njima zapisano u njihovim genima, uključujući i mogući program starenja, ova vrsta ljudi postoji još od... civilizacije. Možda čak i prije. Ne znam kako je to u veoma različitim kulturama, kao u Kini, na primjer, ali u našem dijelu svijetaEp o Gilgamešu to je svedočanstvo ove želje, revolta protiv smrti. U doba u kojem je smrt mogla doći na mnogo načina, i manje ljudi nego sada bi ostarilo, strah od smrti dolazi prvenstveno iz straha od starenja. Starost je bila sigurna kazna... na smrt. Iako su govorili o ljudima koji su živjeli ili još uvijek žive izuzetno dugo. UEp o Gilgamešu govori se o rješenju, što Gilgameš saznaje, ali ne uspeva da ga primeni. Morao je da ne spava veliki broj dana. Ne znam šta simbolizuje nedostatak sna, da sve drevne priče imaju tumačenje koje nam je teško razumjeti, pogotovo jer su u srodstvu sa starijima, verovatno iz drugih kultura. Ali ako je nedostatak sna značio neometanje određenih biohemijskih procesa, ne dozvoli im da prestanu, Sklon sam vjerovati da intuicija starih nije bila pogrešna. A Biblija kaže da će ljudi naučiti da žive zauvek. Oni će naučiti, pogotovo jer su tako programirani. Starenje i smrt bile su božanske kazne.
Moderna biologija dokazuje da su u pravu. Bakterije ne stare i teoretski su... besmrtne. Naravno, mogu biti uništeni faktorima okoline, od običnog šećera ili alkohola do radijacije koja nas čak i ne pocrni. Ali u dobrim uslovima žive neograničeno. One se množe, to je istina. Jer za njih život nije odvojen od reprodukcije. Oni repliciraju vaš genom i kopiraju (skoro) ceo genom uvek. Mislim, radim sve što znam danonoćno, i kada je potrebno, naučite i nove stvari, koje potom dijele sa svim svojim rođacima i prijateljima u blizini. Odnosno, da se odupre antibioticima, za metabolizam svih vrsta čudnih supstanci itd.
Ali koliko god dugo živeli srećno na našoj planeti koja je bila njihov raj, jednog dana su počeli da se razvijaju. Nešto se dogodilo. Pojavili su se složeniji organizmi, koje su imale genetski materijal zatvoren u intracelularnim kapsulama, ne pluta kroz ćeliju, a ćelija je imala nekoliko odjeljaka, gdje su se odvijale specijalizirane reakcije, kao što je proizvodnja ćelijske energije. Bez obzira na mehanizme po kojima se to dogodilo (da postoji nekoliko hipoteza, neke simbioze mogu biti uključene, prema nekima) ono što se na prvi pogled dobija je energetska efikasnost. Nije bilo mjesta za sve reakcije. Starenje je sada nastupilo? Teško je reći da li je u formi koju poznajemo. Prošlo je neko vrijeme, pojavili su se višećelijski organizmi, ovaj put sa specijalizovanim ćelijama, ne samo ćelijske odjeljke. Ali starenje još uvijek nije bilo sigurno. Ali drugi dan, prije nekog vremena 650 milionima godina, eksplozija novih vrsta, neki postoje i sada, pojavio. I da, neki su počeli da stare, iako nam je to veoma teško da shvatimo.
Da se zna da li neka vrsta stari, imamo dva kriterijuma, formulisali Finch i Austad: povećanje smrtnosti tokom vremena i pad plodnosti, takođe sa protokom vremena. U svojoj knjizi sam raspravljao o slabim stranama ovih kriterijumaKarike koje nedostaju u starenju, između ostalih. Ni kod ljudi stopa smrtnosti ne raste stalno s godinama. To je maksimum mortaliteta u adolescenciji, i minimalna stopa između 25 i 35 godine. Naravno, zavisi od uslova okoline. Još jedan vrhunac smrtnosti, posebno u prošlosti, to je bila prva godina života. S druge strane, na reprodukciju gledamo kao na krunu života. Naravno, da nije reprodukcija, ne bi bilo rečeno. Odnosno, u uslovima starenja više ne bi bilo života, ali ne samo. Međutim, organizmi imaju tendenciju da žrtvuju reprodukciju pod stresom. Ograničenje kalorija, poznato je da mijenja životni vijek mnogih genetski raznolikih vrsta, utiče na plodnost. I većina organizama (s obzirom na to kakvu je ljubav božanstvo gajilo prema žoharima) većinu svog života žive kao larve, ne kao reproduktivno sposobne odrasle osobe, možda bi na kriterijum plodnosti trebalo gledati opreznije. Iako na osnovu dokaza mogu reći da se čak i plodnost starih životinja može poboljšati određenim tretmanima koji produžavaju život, barem ako su miševi.
Šta bi bilo starenje? Bilo bi zanimljivo znati šta su ljudi mislili u davna vremena, vjerovatno one iz dalekih kultura. Bilo je i nekonformističkih novih uvjerenja i eksperimenata, ali što je pokazalo neuspjehe zbog nedostatka kolateralnog znanja. Na primjer, transplantacija žlijezda od životinja bila je jednom, u prvoj polovini 20. veka, u modi. Samo su transplantirani organi degenerirali, iz vrlo lako pogodnih razloga... sada. Zanimljivo je da negdje blizu nas, šta je sada Slovačka, mađarski plemić poticao je od prinčeva iz Transilvanije, savjetovala vještica, vjerovao je da će, ako se okupa u krvi mladih žena, povratiti mladost. "Eksperiment", u čiju se autentičnost ne možemo zakleti, dovela do mnogih zločina čiji je pravi supstrat (možda i politički) mi ga ne poznajemo. Rezultati se ne bi pojavili. Ali čak i ako u cijeloj priči nema ništa istinito (najvjerovatnije), hipoteza ostaje, verovatno popularan, što se ispostavilo da je stvarno. Krv mladih životinja zapravo ima pozitivne učinke na stare životinje. Odnosno, usporava starenje. Istina je upravo suprotno? Očigledno je tako. Eksperimenti ovog tipa su donekle noviji, ali on je imao ovu ideju 150 godine. Međutim, bila je marginalna.
Važna hipoteza, koji je napravio veliku istorijsku karijeru, je to slobodnih radikala. Sve je počelo radioaktivnošću, veliko otkriće s početka 20. veka, što je pokazalo da se u fizici ne zna sve, kako se vjerovalo. Ovaj novootkriveni fizički fenomen trebao je imati mnoge terapeutske efekte. Pierre Curie je bio veoma uzbuđen, i eksperimentisao na sebi. To ga je zapravo dokrajčilo. Kad su ga udarila kola koja su nosila kupus, već je bio izuzetno slab fizički i psihički. Njegovo nesigurno stanje ga je osudilo. Radioaktivnost se etablirala u liječenju raka. Možda bi bilo bolje da se to nije dogodilo.
Ali još jedno otkriće, ovaj put iz biologije, pomogao da se stvori ova hipoteza. Evelyn Fox Keller govoriTajne života, tajne smrti o težnji biologa za prestižem, koji su hteli da svoje polje učine nešto tako preciznim i važnim kao što je fizika. Zatim otkriće dvolančane strukture DNK (nazvan "molekulom života"), imali uticaj koji su želeli. Watson i Crick su zaslužni za ovo otkriće, iako činjenica da su gledali sliku difrakcije rendgenskih zraka, nabavila Rosalind Franklin (zapravo od strane njenog studenta), bio je odlučujući za razumijevanje strukture, nakon što je Pauli podbacio. Priroda je pomogla da prestiž ovog otkrića nije narušen prisustvom žene. Franklin je umro od raka jajnika prije dodjele Nobelove nagrade.
Da li je DNK bio molekul života?? Ne daleko. DNK virusi, poput RNA, oni su nevini koliko god mogu. Bez ćelija koje ih sintetiziraju ne rade apsolutno ništa. Sada bismo mogli reći da je prion, abnormalni protein, koji se ne razlikuje od normalnog osim po načinu savijanja, mogao bi se nazvati molekulom života.
Potraga za genima starenja, kao i za mnoge retke bolesti sada 100 godine ili čak i manje, to je još jedan rudnik u kojem se traži rješenje za starenje. Polazi od ideje da postoji program starenja. Milioni se troše u potrazi za onim genima koji bi uzrokovali propadanje i umiranje organizama nakon što postanu beskorisni, odnosno nakon što se razmnože. Na logično pitanje, da ne bi bilo bolje da se organizmi mnogo duže razmnožavaju, nema odgovora. Naravno, reprodukcija je kompromis dizajna, što može uticati na druge funkcije. Iako kod većine vrsta postoji reproduktivan pad povezan sa starenjem (to je kriterijum starenja), općenito, degradacija tijela također utiče na reprodukciju. Ispostavilo se da je razlog traženja tih gena nešto sasvim drugo, ne starenje: Iz istog razloga biologija je sada više genetika, i mnogi istraživači su uključeni u ovu oblast, genetike tj. Naravno, geni utiču na razvoj, metabolički procesi, a sigurno mogu uticati i na starenje. Promjena nekih gena utiče na brzinu starenja. Ali teško je povjerovati da geni za starenje postoje bilo gdje osim u aplikacijama za grantove. Gerontolog Valeri Chuprin mi je skrenuo pažnju na ovu činjenicu. Istraživanje se radi za grantove, ne za prave rezultate.
Ali šta bi starenje moglo biti nego nešto što ima veze sa jonizujućim zračenjem i DNK? Naravno, ima visoku energiju, jonizujuće zračenje uništava DNK strukture. Oni proizvode mutacije tj, to je istina. Slobodni radikali, odgovorni za starenje, one su vrlo kratkotrajne i izuzetno reaktivne vrste. Među njima su ozon i perhidrol. Proizvode ih živi organizmi, posebno onih koji imaju ćelijsko disanje. Slobodni radikali se proizvode u mitohondrijima. Samo to, suprotno onome što se ranije vjerovalo, iako su mitohondrije zahvaćene starenjem, kao i sistemi koji pružaju zaštitu od slobodnih radikala, mutacije nisu veliki problem sa starenjem. Ne rastu ni približno toliko. Da ne govorimo o tome da neke supstance sa jakim prooksidativnim dejstvom produžavaju životni vek crva... Ali razmislimo o bakterijama. Oni ne stare, i veoma su osetljivi na jonizujuće zračenje. Naravno, mogu umrijeti od slobodnih radikala. Takođe imaju antioksidativni sistem. I mi imamo koristi od nekih od njih, tj. neki vitamini. Iako je prikupljeno mnogo podataka koji su u suprotnosti sa ovom hipotezom, antioksidansi se i dalje vrlo dobro prodaju. Antioksidativni tretmani ne produžavaju maksimalan životni vijek, iako imaju efekte na prosječno trajanje. Jonizujuće zračenje uništava ćelije. Može se vidjeti i kroz izlaganje suncu. Ali oni nisu jedini.
Tretman koji produžava prosječni i maksimalni životni vijek je kalorično ograničenje. Ovisno o vrsti, znači dijeta sa svim nutrijentima, ali sa manje energije (kalorija). Njena istorija je takođe kontroverzna. Autor eksperimenata, Clive McCay (1898-1967, tako skroman u dugovečnosti) došao je iz oblasti stočarstva. Napravljeno 30-ih godina, su donekle zanemareni od strane drugih istraživača. Ali ideje su bile starije. U Ničea sam pronašao reference na dugovječnog građanina koji je tvrdio da je ono što bismo sada nazvali restriktivnom dijetom njegova tajna. Zanimljive su mi Ničeove kritike.
Ograničenje kalorija bilo bi dio onoga što se zove hormeza, odnosno umjerenog stresa. A ideje vezane za hormezu su starije. Ali postojao je "ozbiljan" razlog za njihovu marginalizaciju: njihov mehanizam bi ličio na nešto veoma sporno: homeopatija! Mislim da nije, ali šta god da radite može ličiti na praznovjerje iz ko zna koje kulture. Ako je homeopatija praznovjerje, nemate čega da se plašite da će vas to kompromitovati. Prema aktuelnim teorijama, homeopatija je pseudonauka. Ali... 70-ih godina 19. veka, kada se smatralo da više ne vredi ni studirati fiziku, da nemaš šta više da otkriješ (kako kaže Mario LivioBriljantne greške) možda bi slikanje kostiju izgledalo kao praznovjerje. Kad bih barem saznao da homeopatija zaista djeluje, Pitam se koji je to fenomen. Ako ste racionalni, ne želite dokazati da niste u stranci iracionalnog, ali naprotiv, trudite se da nemate predrasude i popravite ono što ne znate.
Druge velike nade u liječenju starenja bile bi telomeraza i matične ćelije. Znam da sam na početku svoje karijere bio veoma uzbuđen zbog matičnih ćelija. Ali iskusni ljudi su mi pričali o mnogim modama koje su vidjeli u nauci, od kojih ništa nije ostalo. Ono što se zapravo traži je rješavanje problema kroz vrlo tržišno rješenje. U stvari, samo rješenje je tržišno, nije bitno koliko to rešava. Naravno, ima nešto o telomerozi i matičnim ćelijama, koje sam opširno objasnio u svojim člancima i uKarike koje nedostaju u starenju.
Ono što sam primijetio na brojnim kongresima je da je rijedak, veoma retko, pojavljuje se neko kritičkog duha koji kaže pravu stvar o modernim idejama. Ali kad on dođe do rješenja, nebo pada. Vrlo je teško iznijeti valjanu kritiku, analizirati činjenice, a još je teže donijeti drugu paradigmu. Pokušao sam ovo da uradim, gledati dalje od svih modela i svih predrasuda, ali uglavnom da gledaju na život u mašinskom jeziku. Prema mojoj hipotezi (takođe objavljen uNedostaju veze…), starenje je nusprodukt evolucije, svojevrsna adaptacija na krizu. Ne postoji takva stvar kao što je raspored starenja, već program (ili više) odgovor na krizu. Volimo da mislimo da je čovek na vrhuncu stvaranja i da se evolucija kreće ka savršenstvu. Ne, evolucija pravi kompromise za kompromisima, krpe na krpe. I gotovo da ne gubi sofisticirane likove. Za autsajdera je teško povjerovati da čovjek ima manje gena od nekih beskičmenjaka. Smatramo da je inteligencija kičmenjaka izvanredna, posebno sisara i ptica, ali inteligencija je samo osobina po kojoj ovi organizmi mogu odgovoriti na krize (ili mogu pobjeći od njih).
Krize u prirodnoj istoriji bile su praćene evolucionom eksplozijom. Prekambrijska revolucija, o kojoj sam gore govorio, to je primjer. Pravilo se odnedavno održava. Klimatske krize dokumentuju se tokom humanizacije, naizmjence između perioda gladi i relativnog obilja ("Civilizacija gladi/Još jedan pristup humanizaciji"). Humanizacija je takođe uticala na starenje? I. Čovjek boluje od bolesti koje ne postoje ili su rijetke kod najbližih primata. Neko je primetio da nijedna životinja ne postaje tako oronula u starosti.
Starenje bi bilo neka vrsta repa evolucionog guštera. Gušter ostavlja rep u kandžama napadača. U svakom slučaju, ona raste još jedan. om hiperholesterolemija, dijabetes, oni su simptomi reakcije na gladovanje. Svi se pitaju zašto su Amerikanci tako debeli. Mnogi su potomci onih na brodovima smrti, tj. siromašni preživjeli irsku glad, iz 19. veka. Neki nikada nisu sišli, drugi nisu stigli ni da se popnu. Vjerovatno pradjedovi današnjih dugovječnih ljudi sa savršenim analizama ne bi imali vremena ni da se popnu. Govoreći o traženju gena za gojaznost, kada sada 50 godinama su roditelji tih ljudi izgledali normalno. A dijabetes tipa II bio je mnogo ređa bolest.
Detalj o genima za dugovječnost je da je jedina krvna grupa povezana s dugovječnošću tip B. Vrijedi za sve populacije. Bio sam zainteresovan jer sam mislio da je to efekat povezivanja sa drugim genima, vezano za određenu migraciju. Ali jedno istraživanje pokazuje da je veća vjerovatnoća da će ljudi s tipom B umrijeti u bolnici od drugih uzroka. Ako je grupa povezana sa većom tečnošću krvi, defektna koagulacija nakon nesreće... Imalo bi se dosta toga za reći na ovu temu, ali zaključak, prema ovoj hipotezi (i brojni datumi) to je to, ako ste iz dugovječne porodice, treba uzeti u obzir da ono što brzo ubija druge možda neće ubiti vas ili sporije, ali vas može ubiti nešto što ne ubija druge.
Može liječiti i spriječiti starenje? I. Ne postoji zakon koji kaže ne. Hemijske reakcije su reverzibilne. Nepovratnost dolazi iz činjenice da reaktanti nestaju. Kod ostarjelih životinja, i dalje ružna, kako to radimo, ionako postoji nesigurnost reakcija. Ali možete stimulisati neke na koje utiče. Moguće je. I sa malo novca, dodao bih. Barem se tako može produžiti prosječan i maksimalni životni vijek miševa. Sa bilo kojim 20-25% svedoku. I plodnost…
Kako ljudi sada doživljavaju starenje? Većina, posebno onih iz oblasti medicine, Mislim da se ništa ne može učiniti. Starenje se ne smatra bolešću, iako je to bolest sa smrtnošću 100%. Medicinske kolege, ali ne samo, Stalno govorim sebi da prestanem da starim, da se izbori sa bolešću, Imao bih više uspjeha s tim. Postoji mnogo grupa na društvenim mrežama, istina je da nije mnogo naseljeno, ljudi koji žele da njihova lica ne stare, transhumanista i sličnih vrsta. Ali zapravo većina njih ima povod i razlog za druženje. Bili bi veoma tužni kada bi ovaj uzrok nestao. Sa velikom sumnjom gledaju na sve što ne odgovara njihovim predrasudama. Kao u bilo kojoj oblasti, kada imate put ili proizvod to je samo prvi korak. Najteže je doći do proizvodnje. U ovom slučaju je i dalje potreban originalan pristup. Nadam se da ću je naći.
Šta je istina o kompanijama sa milijardama finansiranja? Judith Campisi, istraživač u ovoj oblasti, skreće pažnju da im ne daju taj novac, da nemaju ništa. To i ja kažem, ali to je istina za većinu onih koji traže novac za istraživanje i žale se da ne dobijaju rezultate jer nemaju novca. Naravno, bez novca je veoma teško, ali bez ideja i razumijevanja to je nemoguće.
Na kraju, želio bih malo govoriti o predrasudama o starenju. Relativnost starenja. Starenje se razlikuje od onoga što je bilo prije jednog stoljeća? Da i ne. Kao što sam govorio, neke degenerativne bolesti, manje-više povezana sa starenjem, bile su retke. Ali oni su postojali, mnogi su potvrđeni iz antike. Ljudi su živjeli (mnogo) manje u prosjeku. Zašto? Neizlječive infekcije, a posebno izuzetno teški uslovi rada i života. Zapravo, Industrijska revolucija, tj. inženjeri i radnici koji nisu dobri u biologiji, bili su najbolji gerontolozi. Iako su u predindustrijskoj eri ljudi živjeli duže i bili su viši. Industrijska revolucija je došla u kratkom roku (istorijski) sa nehumanim uslovima rada. Ali s vremenom, sve je postalo dostupnije, udobnije. Posle Drugog svetskog rata, sa novim ekonomskim i tehnološkim napretkom, u mnogim zemljama primećuje se povećanje očekivanog životnog veka. Na istočnoj strani Gvozdene zavese ovo povećanje očekivanog životnog veka u nekom trenutku dostiže vrhunac. Ono što je bilo poznato i dalje poznato je kao Kardiovaskularna revolucija. Lijekovi za kardiovaskularne bolesti produžili su životni vijek za cca 20 godine. Zapravo u lenjinističkim diktaturama (pravi naziv za socijalističke zemlje), briga za čoveka bila je samo na papiru. U stvarnosti, uslovi života i rada su bili veoma teški. Ljudi su uništeni, iscrpljeni radom i nedostatkom odmora, nezdrav život, poniženje. Kolega doktor mi je pričao o nevjerovatnim profesionalnim bolestima od kojih su patili oni koji su radili u fabrikama Ceausist. Tada je poznata stvar bila činjenica da spasenje pacijentima više nije dolazilo odozgo 60 godine. Sjećam se kada sam bila vrlo mala i moja beba je plakala jer joj je doktor rekao da umre, da je prestara. Imao je ribu 70 godine, MEAN. Tako nešto se dogodilo nakon revolucije. Kardiovaskularne bolesti tretirane su kao normalna nuspojava starenja.
Način na koji se gledalo na starenje bio je direktno povezan sa intelektualnim nivoom društva. Stari Grci su imali vrlo sličan pogled na starenje kao i naš. Bio si star od 60 godine, kada je prestao vojni rok. Mnoga poznata djela antike stvorili su ljudi izvana 70, 80, čak 90 godine. Ali u Francuskoj u 19. veku, starost je bila nešto što se moralo sakriti, stariji su samo teret za društvo, a ionako je starost počinjala u 50 godine. Sada starimo bolje u svakom pogledu nego u prošlosti? Ne. Osim epidemije dijabetesa, gojaznost, kardiovaskularne bolesti, plodnost je jako pogođena. U 19. vijeku, bilo je normalno da žene rađaju 48 godine, malo ih je bilo iznad ovog uzrasta, ali su postojale. Iako su siromašne i prezaposlene žene gubile plodnost u mlađoj dobi.
Ali koliko se sada priča o stvarnim uslovima života kada se govori o životnom veku, posebno zdravo? Iako postoje studije koje pokazuju da stres daje siromaštvo, poniženje, nedostatak emocionalne podrške, opasniji su od dijete bogate mastima, na primjer! Ali takve ideje nisu tržišne. Ne možemo kriviti političare za njihov kratki životni vijek.
