Utopija etimološki znači nešto čega nema nigdje. Ali izgleda kao ono što jeste, uglavnom. Naravno, svako beletristično djelo govori o eri i mjestu u kojem se pojavilo. Ono što je tužno je da se ne udaljava previše od tog mjesta i vremena. "Prava" utopija bi bila ona od koje vam se zapravo vrti u glavi, ne razumem ništa što postoji. Sada, kada je sva umjetnost namijenjena šokiranju, Holivudske fantastične priče, bilo da su i naučni, oni su najčešći. Sve što je šokantno je budžet. Narativ je o vrtiću, i poruku, Najviše 4. razred. Da sada proživljavamo veliku sušu ideja i hrabrosti da se ulaže u kreativnost je već dobro poznato.
Ali nekada je bilo drugačije? Ljudska vizija je nekada bila izvanredna?
Da odgovorim na ova pitanja, prvo moramo odgovoriti šta ljudi žele od utopije. Od njihovog okupljanja u velikom broju, budući da sa pojavom čvršćih hijerarhija, ali posebno ropstva, ljudi su shvatili da u takvom društvu ne možete biti srećni, i počeli su da sanjaju šta bi trebalo promeniti. Oni su prije bili sretni ljudi? Teško je reći, jer mi zapravo ne znamo kakav je svijet bio, kako su sada bili organizovani 10000 godine. Sada 10000 godine, nakon pojave poljoprivrede, imamo neke tragove. Nepoljoprivredna društva (mada i ovde ima nijansi), ta takozvana tradicionalna društva, lovaca skupljača (u stvari, suprotno bi bilo ispravnije, da se veoma veliki procenat hrane obezbeđuje branjem- cam 90%, ali zato što su žene sakupljači…) bili su heterogeni, i zapravo bi se pojavile otprilike u isto vrijeme kad i poljoprivredne, nakon posljednje glacijacije. Ono što znamo je da mentalna bolest nije zabilježena u ovim društvima, kao što je šizofrenija (v. Civilizacija gladi/drugi pristup humanizaciji). Postoji ono što mi zovemo depresijom?
Iako u agrarnim društvima Afrike postoje sve rase od nas, možda ponekad naglašenije, od zavisti i intriga, zloba, kada dođu na Zapad, stopa mentalnih bolesti se enormno povećava, nekoliko puta, posebno u drugoj generaciji imigranata. Napomena onima koji govore o radikalizaciji kada opisuju ovakve "terorističke" napade mladih koji spadaju u ovu kategoriju. Psihijatar iz Velike Britanije postavio je ovu hipotezu, predstavljen na kongresu psihijatrije u Beču, 2010, te porodične veze, vrsta ruralnih odnosa u matičnim područjima, bi bilo ono što pruža zaštitu. Tamo postoje proširene porodice, prije AIDS-a nije bilo siročadi, niko zaista nije bio ostavljen, čak i ako je to bilo siromaštvo. Da ne znamo i njihove navike (crnih Afrikanaca, ali ne samo, kao i ljudi sa Bliskog istoka, kritikovao zbog toga Ayaan Hirsi Ali) da pošalje novac kući, da pomognu svojim širim porodicama, možda bi nam bilo teže da razumemo. Oni misle da je okrutno od nas što to ne radimo. Čini nam se nešto protiv napretka, tribalizam itd. Nevjerovatna korupcija u Africi povezana je sa ovim običajima. Kako natjerati svog rođaka da dođe u radnju i natjerati ga da plati? Kako da mu ne pomognem kad je u nevolji? Ako je društvena uloga (SERVIS) dozvoljava mi?
Nemamo pojma kako se osjećaju, jer nismo odgajani kao oni, ali ako pogledamo mentalne bolesti, izgleda bolje. Čini se da drugi pokazatelji upućuju na bolje. I zato što se osećaju bolje, ponašaj se bolje. Kako bi bilo da saznate tu užasavajuću pričuKralj muva odvijala bi se uz pravu saradnju, solidarnost i dobra organizacija, poštovana pravila, u slučaju djece iz tradicionalnih društava? A ipak, ovo se dogodilo prije nekoliko decenija u slučaju nekih tinejdžera iz Nove Gvineje koji su brodolomci na pustom ostrvu. Djeca brodolomca prošla su kroz teške situacije, nestašica hrane, dok nisu otkriveni. I, upravo zato što nisu bili Englezi, napravili su dobru figuru. Naravno, poznavali su se. I ostali su prijatelji. Ko bi snimio film o nečemu takvom?
Iako ovi podaci, ali i druge, sugeriše da je jednakost, solidarnost, nedostatak stroge hijerarhije, oni su izvori sreće. Ljudi mogu prihvatiti prirodne katastrofe, čak i Maltus kaže da je neverovatno koliko se brzo stanovništvo oporavlja od katastrofa, što se ne može porediti sa ratovima. Ljudi mogu prihvatiti zlo prirode, ali ne od vršnjaka. Jer pored bola, agresija muškaraca donosi poniženje. Čini se da gore navedeni sastojci imaju isti učinak na etničku pripadnost i kulturu. Sve studije o sreći koje nordijske zemlje stavljaju na vrh ukazuju na istu stvar. I ako razmislite o tome, tamo praktično nema gde da se živi! Kako biti srećan u Arktičkom krugu?! Podaci pokazuju da je maksimalna sreća postignuta u Velikoj Britaniji bila u 1976, kada je zabilježen maksimum socijalne i materijalne jednakosti. Dokumentarni film pokazuje da je tokom Drugog svetskog rata, iako je vladalo siromaštvo i nestašica hrane, ljudi su se osjećali bolje, živjeli su duže u UK. U Mađarskoj, nakon pada komunizma, isto, siromaštvo se smanjilo, ali se očekivani životni vijek smanjio, prema istom dokumentarcu. Ljudi više vole jednakost od same slobode, razmislite o sociolozima poput Sergea Moscovicija. Brojne studije dileme zatvorenika pokazuju koliko ljudi mrze da im čovjek nanese nepravdu, ne autom. Možda oni koji žale za komunizmom, ignorišući diktaturu i siromaštvo, ja zaista ovo osećam? Ali lenjinističke diktature bile su prije svega generalno poniženje. Ali izgleda da su neki zaboravili.
Zapravo, ako uzmemo najuspješnije utopije, odnosno hrišćanstvo i mlađi rođak, Islam, Ja govorim o tome. U kršćanstvu više nema razlika među ljudima, bogatstva, zvonio, sex. U islamu se formira umma, muslimanska zajednica koja mora biti svuda po zemlji (gde sam ranije video nesto ovakvo??) gde nema robova, gde su vođe religiozne, ali žive vrlo skromno i jednako se ponašaju. I nekoliko generacija je bilo tako, sve dok se...talentovani političari nisu nametnuli kao halife i uzurpirali pravila (v. Ansari u "Promijenjenoj sudbini"). Komunizam, nakon mnogo mišljenja, to je zapravo još jedan oblik kršćanstva. Manastiri i eseni se prebacuju kao primjeri pravih komunističkih zajednica. Ovdje su dodani i kibuci.
Neuspjeh komunizma i islama je već dobro poznat. Šta je uzrok? Ljudska priroda, zvuči standardni odgovor. Loša kvaliteta, sebičnost ljudi, čini se da je to najčešći uzrok. Iz istih razloga ništa ne radi, uključujući kapitalizam. Isaiah Berlin în culegerea de eseuri sub numele „Adevăratul studiu al omenirii”, citirajući i analizirajući brojne ruske autore, dolazi do zaključka da bolje društvo nije moguće, da ne biste ni znali kako da ga kreirate, i ako želiš. I ionako ne bi uspjelo. Patnja u svijetu ne može se ukloniti, oni su vjerovali. Ništa nema smisla kada je u pitanju promjena svijeta. Naravno, takođe je bilo teško zamisliti društveno dobro u Rusiji, zemlja ekstremnih nejednakosti, u kojoj je osam oblika ropstva bilo legalno za vreme Katarine i kasnije. Baš kao što je društveno dobro bilo nezamislivo u klasičnoj Indiji, sa kastama i njegovim hijerarhijskim tabuima. Kako da se tamo ne rodi budizam? Jedino rješenje je bilo odustati, IZOLACIJA, život unutra.
Rusija je pokazala tu patnju (i ropstvo) može se uspješno izvesti. A historija je pokazala da se mnoga čuda mogu učiniti ako ukloniš siromaštvo i daš nešto jednakosti. Ne mogu a da ne navedem primjer Grčke, zemlja 85% planina, užasno siromašan prije rata. A nakon... Kako bi naši djedovi i pradjedovi bili šokirani da sada posjete Grčku! Ljudi su sada drugačiji nego što su bili tada, ponašaju se drugačije. Može li neko zamisliti da tako malo krade u Grčkoj? Ali kriza od 2009 vidno transformisano grčko društvo, stopa samoubistava je dosta porasla. Većina društvenih problema počinje od siromaštva.
O kojim su uzrocima nesreće govorile utopije iz prošlosti? Možemo napraviti klasifikaciju utopija prema društvenim problemima koje su smatrali odgovornima za zlo u svijetu, i koje, jednom uklonjen, dovela bi do sreće (velikodušan?). U drevnim spisima, od Platona do Starog zavjeta, zlo je bilo u čoveku, inherentno nemoralno biće. U Atlantidi, ljudi su u velikoj meri imali božansku prirodu, šta im je dalo moral. U Starom zavjetu čovjek je pao, ali sreća je ionako postojala prije poljoprivrede i civilizacije. Nebo je dato prirodnim obiljem, gde ljudi ne moraju da rade. I gde su jednaki. Metafora za tradicionalna društva lovaca-sakupljača? Možda u društvima Istoka, ova nostalgija postoji. Možda su njihovi kontakti sa takvim društvima još bili u sjećanju (s obzirom i na pojavu starijeg spisa). Sama lokalna društva zadržala su mnoge elemente starih društava, preclavagiste. Klasično ropstvo bilo je u Evropi. Ne izostaje ni iz utopija u ovom dijelu svijeta.
RepublikaPlatonov donosi opasno mnogo indijskom društvu zasnovanom na kasti. Tu je radnička klasa, vojnika, ali i vladajuća klasa, animirani mudrošću. Samo aristokrate mogu vladati, ali i drugi moraju imati vrline, od hrabrosti i snage, u umjerenim količinama. Svako zna svoje mesto, sve ide glatko.
Thomas More evoluira, „Utopia” (upisano u 1515) on liči na modele bliže nama, možda je zato i strašnije. Njegovim idealnim društvom vlada kralj, visoke administrativne položaje drže izabrani zvaničnici, ali...većina ljudi ne može izaći na izbore jer su zaglavljeni u profesionalnim udruženjima. Ne zaboravimo, bilo je to vrijeme cehova, čiji je monopol bio problem budućih buržoasko-demokratskih revolucija. Najbolji dio tek dolazi. Utopija sadrži robove, koji rade sav težak posao. Regrutuju se iz redova imigranata koji su osuđeni na smrt i zatvorenika. Zaista, Utopijski! Ali za ostale, koji dosta rade. Nema privatnog vlasništva, nema novca, razlike među ljudima su male. Društvo je ujednačeno, a umjetnost ne postoji. Intuicija efekta izravnavanja u kojem je privatna svojina ograđena, e remarcabilă. Dar măcar e libertate de religie…
O utopie cu efecte care pare și mai mult… ili distopija i prestaje mu Thomas Bell, „Cetatea Soarelui” (Grad sunca). Postoji čisti komunizam, dobro primenjeno, sa svim zajednickim, od spavaće sobe do trpezarije. Pored privatnog vlasništva kao najvećeg zla, Campanella donosi i monogamnu porodicu. U ovom društvu koje liči na Pol Pot, vođstvo pripada naučnicima-sveštenicima koji sve rade po zakonima prirode. Kako to poznato zvuči, ako znate da je socijalizam bio naučni!
Zanimljivo je da izvan posjeda, bani, drugo zlo je bila monogamija. I prvi komunisti su to vidjeli, ali izgleda da je patrijarhat, odnosno želja za dominacijom nad ženama, bio jači. Staljin odlučuje da žene moraju ponovo ući u plemenitu ulogu majke, nakon Aleksandre Kolontai, vodeća feministkinja ruske revolucije, toliko je pričao o seksualnoj slobodi. Ono što kritičari monogamije nisu razumjeli je da je do nje donio patrijarhat.
Niko nije mislio da je to izvor očiglednih nejednakosti, nasilja u društvu, od glavnih izvora nesreće, uključujući i ljubomoru, to bi bio... patrijarhat? Societățile matriliniare erau studiate, međutim, iako malo, uključujući Engels o njima govori u „Poreklo porodice, privatnog vlasništva i države". Ali izuzetan autor, sa originalnim razmišljanjem, koji je razumeo biologiju, Charlotte Perkins, napisao takvu utopiju. „Herland”. Sigur că acea societate e feministă, dominiraju žene. To je društvo bez nasilja, kriminal, ratova, dominacije nad drugim ljudima. Žene su inteligentne i moralne, nema znakova razlika među njima, čak ni po pitanju odeće. Razmnožava se aseksualno, a za muškarce i ne znaju. Kako je svijet izbjegao ovo zlo?? Kroz nasilje, mislili biste, ako biste citirali klasike prosvjetiteljstva ili Marksa. Naravno, muškarci se nisu sami odrekli vlasti, kako se i očekivalo. Bes prirode, tačnije, vulkanska eksplozija je ubila većinu ljudi prije nekoliko stoljeća. Preživjeli su postali robovi, tada su ubijeni.
Ovo društvo liči na neka postojeća? Nevjerovatno, dati. Takve isključivo ženske zajednice postoje godinama 60-70, zlatne godine feminizma. Većina članica bile su lezbejke, a struja se čak nazivala separatističkom. Odgovarajuće žene, mnogi su još uvek živi, verovali su da nije moguće da žena bude srećna u društvu u kome ima i muškaraca, jer šta god da bi uradio, oni će je iskorišćavati i zlostavljati. Ove žene su gajile potpunu odvojenost od muškaraca. Otišle su toliko daleko da nisu ni podržale pravo na abortus. Šta je ženi koja se klonila muškaraca trebao abortus? Iako su ove zajednice nestale iz ekonomskih i političkih razloga, ovaj mentalitet postoji i sada, posebno u Latinskoj Americi, u veoma nasilnim društvima na tom području. Tamo žene vide lezbijstvo i odvajanje kao jedinu poželjnu opciju, čak i ako je teško izvodljivo.
Zaključak bi bio da bi "prava" utopija bila feministička, taj svijet ne bi bio patrijarhalan. Kako možemo govoriti o jednakosti?, pravde, u patrijarhatu? Kada su sve institucije stvorene da dominiraju i eksploatišu žene? Kako možemo govoriti o sreći na ovom svijetu? Problem je što žene ni ne znaju kako je biti slobodna. Majoritatea utopiilor pornesc de la ideea că răul e în afara omului, da novac, imovine, monogamija, povredio sam ga. Postoji ideologija koja kaže da su neki ljudi loši, drugi, ovo. šta je to? I kako ih razdvaja? Na najbrutalniji i najiracionalniji način: po rasi, što znači spuštanje. A dječje razmišljanje bi odbacilo takvu površnost! Kako to vjerovati u porodici, a kamoli u populaciji, rađaju se samo dobri ili inteligentni ili moralni ljudi, i u drugom, upravo suprotno? Kako možete reći da darvinizam potiče takve ideje, kada se Darwinova teorija zasniva na varijabilnosti, odnosno tačno na razlikama? Možemo spekulisati da je to samo klasno društvo, sa kastama, kakvo je bilo evropsko društvo u 19. veku, možda progutaš tako nešto. I ljudi vjeruju u ono što žele od bilo koje ideje, iz bilo koje knjige.
Kaže se da komunizam radi, ali nije pravilno primijenjen. Neki se pitaju zašto se to ne kaže i o fašizmu. Postoji barem jedna utopija koja govori o ispravnoj primjeni fašizma , onaj iz pripovijetke "Rođen u martu" (Rođen na 8 mart) od Ioane Petra. U toj utopiji, feministkinja (kako drugačije?), muškarci postoje, ali one su onakve kakve žene žele, pa više nisu u stanju da stvaraju patrijarhat. Biološka revolucija, koju vode neke feminističke istraživačice, uklonili zlo iz društva. Muškarci izgledaju i ponašaju se kako žene to žele (neki). U tom društvu, u kojoj se žene ponašaju i izgledaju veoma raznoliko, poput njihovog seksualnog ukusa, ali je upravo zato egalitarna, ima mnogo više energije za rješavanje stvarnih problema, uključujući bolesti i starenje. Valerie Solanas skreće pažnju u "Manifestu ološa" na skrivene troškove patrijarhata, u kojoj su muški lideri, na bilo kom nivou, prvenstveno žele da šokiraju, onda riješite probleme. Uglavnom se pretvaraju da ih rješavaju. Ženama to ne treba.
Concluzia legată de o utopie „adevărată” e că trebuie să fie una feministă, govoriti o egalitarnom društvu, u kojoj pati od svih uzroka, posebno siromaštvo, je uklonjena ili znatno smanjena. Važne su interakcije među ljudima, ali i kvalitet ljudi. Vezano za sve ovo, Mislim da je Epikur bio u pravu. Sreća je sa ljudima koje voliš, koji su moralni i inteligentni. Kao što bi to bilo u njegovoj zajednici?
