O ISI sustavu

Obećao sam prijatelju da ću pisati o tome. Bio sam jedan od ljudi koji su sada bolji od 10 ani se lupta să se schimbe „sistemul ticăloșit” din cercetare, gdje na datotekama, ne radeći mnogo, mogao bi daleko dogurati. Bilo je unutra 2008, kada sam bila u udruzi Educer, od čega sam se ubrzo jako razočarao. Samo, kako kažu, pazi što želiš, da bi se tebi moglo dogoditi! Tako je i bilo! Dogodilo se! Sad je puno gore! Nu mi-am dat seama despre cât de departe poarte merge mintea criminală umană… Și sigur, sve je to također promijenilo moju ideju o tome kako se zločini nazivaju, o tome što zločin znači. Definitivno bih imao više suosjećanja i prijateljstva za nekoga koga bih mogao uhvatiti u džepu ili čak u svojoj kući kako me pljačka, nego neki takozvani istraživači, koji su otkrili kako legalno ukrasti novac poreznih obveznika, i koga nikakav zakon ne može uhvatiti. I, Živim usred stalne pljačke. Samo što mnogi porezni obveznici žele vjerovati u sustav.
Am prins doctoratele „altfel”, koji su često bili u kartoteci. Numai că… nu întotdeauna. Još je jedan pobjegao zauvijek. Na temelju otkrića, barem jedno opažanje. Vjerojatno otprilike onoliko koliko je potrebno. Tada su problem bili reagensi, sada je problem star kao i uvijek: ljudskih resursa. Na bilo kojem mjestu na svijetu, doista originalne ideje su rijetke. Većina doktora znanosti za koje znam, u kojoj sam sudjelovao, nisu zaslužili da im se odobri. To nema nikakvu vrijednost za znanost, i njihovi autori, čak i ako su nekako igrali po pravilima, ako ostanem ovako, nikad neće biti pravi istraživači. Jer nikada nisu predstavljali nikakav znanstveni problem, o prirodi, o društvu. Ne znaju ni argumentirati obrazloženje. Ali što oni znaju učiniti?? ISI članci. Kako takvi funkcionalni nepismeni mogu pisati desetke ili stotine ISI članaka? Jednostavan, jer je lako, oni su recepti! I, ovi doktorati od sada, često se temelje na mnogim ISI člancima gori su od onih tužnog sjećanja. neusporedivo, iz onoga što sam vidio.
U knjizi koju je napisao Kapitsa, laureat Nobelove nagrade, autor je ispričao kako je Rutherford, s kojim je radio, pitao se da u to doba, početkom 20. stoljeća, znanost je bila zarobljenik. Sada nije samo zatvorenica, sada je standardiziran, robot. Umjesto robotizacije proizvodnje, robotiziramo znanost. Kako sada napraviti ISI članak? Recimo, u kemiji, u kojoj ih ima najviše. Kako reče jedan filozof, da sustav sada čine kemičari, da je sve postalo stvar….kemije. Ja ne pokrećem pitanja koja je on pokrenuo, o beskonačnoj diskriminaciji onih iz drugih područja, pogotovo ako ne govorim engleski, ako su iz egzotičnih kultura. Ono što rade nije važno, njihov doprinos se ne uzima u obzir. O ovome, Znam da je netko pokušavao ubosti one koji su doktorirali u Rumunjskoj, prijateljica koja je rekla kako je tražena po stranim časopisima (da ne znam koja je ovo pojava!), ono od, u Rumunjskoj ništa ne vrijedi. Prokletstvo! Da je barem tako! Kad bi bilo rumunjskih istraživačkih škola, kad bi ih bilo više... Zapravo svi oni koji doktoriraju u Ro dobivaju i međunarodne, objavljeni u međunarodnim časopisima, a po broju članaka u tim časopisima se vrednuju. Proleteri svih zemalja, Ujediniti! Točnije roboti...
Kako napraviti ISI članak? Pronađite trendovski fenomen, pronađite metodu za koju znate da djeluje (čak i kad bi mi netko rekao da neće probati ono što ja želim, da ne zna radi li, pa je hodanje bitno, ne istraživanje), mjeri sve što se tom metodom može izmjeriti, da znaš da radi (a ako ne uspije, izumljene su metode za prilagodbu rezultata), napraviti neke pokuse, zapravo ponovite metodu što je moguće više puta, pisati po pravilima, bez imalo razmišljanja, n članak, primjenom predloška. I to je to, karijera! Tako to izgleda, kako sam volio reći, da imaš ruke, ne mozak! Nema više doktoranada koji ne znaju ni pretražiti bibliografiju! Da im daš, 2-3 naslovi, prema potrebi. Ako je pojava pomodna, metoda, dobit ćete citate. Ali ako ne, a metode su izmišljene. To se zove recenziranje. Nitko ne zna koliko je vršnjaka u tome. Pa, možete staviti svoje ljude na reviziju. I, pitaju vas časopisi. Zapravo ga potiče. Neće vam dopustiti da predate ako ne navedete recenzije kolega. I! Muka mi je objaviti tako nešto. I mislim da bi tko od ljudi koje poznajem razumio što radim. Și pun mereu aceiași oameni, gotovo bez iznimke Židovi, ono od, ljudi su kultura... Dobro je da krajnje desni Europljani nisu bili učinkovitiji!
O citatima, ako napišeš nešto nišu, evolucija i starenje, što radim uglavnom, kako ga mnogi citiraju, kad svi ljudi koji bi razumjeli i bili zainteresirani za ono što radite, da općenito u ovoj industriji ljudi nemaju široke interese (Pratim dojmljive članke, s citatima, jasnim metodama), stao bi u pub prosječne veličine? Jednog sam se dana iznenadio kad me potražio istraživač iz Pakistana kojeg je zanimala moja hipoteza o starenju. razumjeli! Prokleto dobro! Neki od nas, zainteresirani za starenje, nisu ništa ulovili. Htio me staviti na svoj članak, također nešto s vezama, sa starenjem i evolucijom. Naravno, kako mogu prihvatiti takvo što??? Jednostavno mi nisu kolege! Da o tom fenomenu nema smisla govoriti, poznato je. Neki umnožavaju svoje ISI članke stavljajući svoje ime, da ne kažem ništa drugo, na članke temeljene na idejama ili radu drugih, student, Doktorski, podređeni. Naravno, na terenu, buka je važnija od ideja. Ako prije, prije nekoliko desetljeća, asta era considerat scârbos, sad je to normalno. Moja fantazija s pakistanskim istraživačem bila je prava suradnja, cu experimente pe animale… La noi în UE, sve je postajalo sve teže i teže. I prije su me ljudi zanimali za moje članke, i zapadnjaci, ali najviše iz starih kultura, kineski narod, Indijanci. Ali ne znam koliko su razumjeli. Našao sam neke Ruse koji su razumjeli. Ali ako želiš karijeru, ne citiraš nešto novo i kontroverzno, koji otvara nove perspektive, novi pravci istraživanja.
Ali prije svega, za članak koji se citira, mora biti s nečim modernim, s pomodnog polja, i neka bude mnogo čitatelja. Kao i časopisi s visokim faktorom utjecaja, čitaju mnogi. Opet mislim da moramo postići nešto popularno, za mnoge da imaju interes. općenito, u mom polju, one za liječnike, s nečim kliničkim. Ali ti časopisi, kao nivo, ne uspoređuju se s onima koji predstavljaju mehanizme. Ali časopisi s visokim faktorom utjecaja imaju nešto: tražim novac. Mnogi! Onih medicinskih, Manje, ali one u oblastima u kojima objavljujem, s mehanizmima, tisuća eura! 3000, na primjer! Kod nekih, dacă ești din țari foarte sărace (čak ni ratna Sirija nije bila na popisu), oslobođeni ste plaćanja. Razmišljao sam o takvim smicalicama, iako... znam koliko sam se mučila sa suradnicom tražeći časopise koji ne naplaćuju izdavanje! Imao sam popis, cred că o am și acum… Când vedeam open access, znao sam. Na novcu je!
Ali sada o tome kako sustav funkcionira, zašto je sve ovo potrebno?: istraživanje je uz potpore, tj. novac za istraživanje. Potpore ovise o objavi, posebno u časopisima s velikim utjecajem (znanstveni tabloidi, dok sam govorio), zatim se novac od potpora daje časopisima za objavljivanje, za ostale potpore. Izgleda kao poslovni plan? To je to! O tome se radi! U laboratorijima u kojima sam bio, osim nekih iz apsolutno zlokobne institucije, ali u kojoj je bilo i znanstvenika, ali više nisam (umrli su ili otišli u mirovinu) uopće se nije raspravljalo o znanosti, istraživanje, I ja sam držao govor (kako bi to bilo nepristojno!), ali o potporama, aplikacije. Kakve rasprave! Kakva polemika! Ništa! Kao što rekoh, gore je nego prije! Măcar înainte impostorii voiau să pară și ei altceva și îi invidiau pe cei care erau… Acum nimeni nu mai dă doi bani pe cei care sunt altceva, odnosno kakvi bi istraživači ljudi trebali biti. Ako zamislite da je vani nešto drugo, nisi u pravu. To je isto! Ali biti mnogo više i mnogo više novca, uvlači se ideja, nešto zanimljivo.
Ali povijest znanosti pokazuje da nove ideje, izvornik, Teško mi je, na vrijeme. Što meni u ovo doba, djeluje u najmanju ruku glupo.
Sustav je zastario, jadan, jadan, napravljen od mediokriteta i za mediokritete, za njihov uspjeh, ne za razvoj znanosti. Rekao mi je kolega iz biologije, s fakulteta, da oni koji imaju uređaje koji im omogućuju mnoge eksperimente (ono što sam gore nazvao eksperimentima), žele takav sustav, da imaju s čime pisati članke, one o kojima smo pričali, i uzeti sredstva. Okrenuo sam se teoriji na početku karijere jer nisam imao reagense. Ali mislim da mi je jako dobro došao...baš za najoriginalnije eksperimente.
što učiniti? U ovoj eri? Vrlo jednostavno! Ukinuo cijeli ovaj sustav, kritiziran prije nego što sam se rodio, iako je tada bio mnogo slađi. Cunosc profesori universitari americani care au lucrat în domeniu din anii ’70, koji se pita što je postignuto.
Prije svega, zašto nam više trebaju časopisi?, kada sada svatko može odmah objaviti svoje rezultate! Kad postoje masovni mediji! Postoji mreža! Mogu napisati neke rezultate samo za zapisnik ili da me ljudi potraže, ako to žele, žele moje rezultate, ali tome služe vijesti, sažetak. Odnosno, imati nekakve znanstvene biltene. I za one koji žele moje rezultate u detalje, Imam samo dvije riječi? Pa, ako se radi o eksperimentima s dugovječnošću i plodnošću na starim miševima (neobjavljeno, da ih se mora patentirati i pronaći kako ih kapitalizirati), Imam samo ono što bih napisao u nekoliko listova? NE, Imam sate filmova, tisuće slika. Oni mogu vidjeti ono što ja nisam vidio. Ovo se događa i to je prekrasno, kada drugi vide vaše ideje i rezultate bolje od vas samih. Vidim što ti ne vidiš. To je ono što radim s drugima, strahujući svaki put da su lažnjaci. Ali lažnjaci bi nestali kad bi mogao pokazati sve što si napravio, radne bilježnice, možete se čak i snimati dok radite.
Naravno, za to sve treba odbaciti. Kako prihvatiti, ako imate mozga i savjesti, platiti da bude objavljen? Odnosno, novac bi trebao biti kriterij vrijednosti? Onaj koji stalno kuka nad sustavom, ja također, kao i toliko puta, reći, Izgled, ovo je moje (de câte ori am luat țeapă așa!) on kaže da, mora se platiti, da bi inače svi kampirali za objavu. čujem! Pa, većina ljudi ne bi htjela ništa objaviti, ne bi učinio ništa, ako ih sustav nije tjerao da igraju doktorate, članaka, napredovati u karijeri. Cum îmi zicea un medic care se înscrisese la doctorat, ne zna se hoće li ih kad-tad pitati. Ljudi koji često više nikad neće istraživati. ja se molim, više neće biti uključeni u istraživačku igru... Ali i oni koji ostaju, uglavnom, Ne mislim da ga izjeda neki istraživački crv (izraz koji citiram), ali da je to ono što mora učiniti. Njima je lako gubiti vrijeme na proizvodnju bezvrijednih stvari, koje sustav nagrađuje. Sjećam se kad sam objavio hipotezu o starenju. Bio sam siguran da ću te godine dobiti nagradu za istraživanje. Tko bi u Ro učinio više od mene?, u mom polju? Kakav naivčina! Nisam vidio taj časopis, koji je odgovarao onome što sam objavio, nije imalo veliki faktor utjecaja! Dano je na faktor utjecaja. U sljedećoj godini, Imam neka sranja, kako sam ih vidio, čak i ako su se temeljile na mojim idejama, ali na koju je bila postavljena hrpa drugih bića koja ne bi ni razumjela što želim s tim tvarima. Podijelio sam nagrade s njima (NURC), iako neki nisu ni znali što sam učinio. Stavite članak ovako, koju je mentor doktora htio, da je imao obvezu, vrag zna. Sjećam se i sukoba koje sam imao s njom, da nisam želio više članaka, bila sam puna, Imao sam ono što mi je trebalo.
Mislim da mnogi neće razumjeti što sam ovdje napisao, ali možda će se naći neki koji hoće. Naravno, za dobrobit svih sustav bi se trebao promijeniti. Ali koga bi bilo briga kad je već puna varalica! Jedan, za koju sam mislio da je moja (tražili smo se kao vampiri), rekao mi je da je ogorčen što ne znam ništa o istraživanju, ako govorim o predviđanjima, o sjajnim idejama. NE znam što je istraživanje, koja se radi u malim koracima. I, pa bih se trebao odreći svojih rezultata, da nisu ono što bi trebali biti. Prema današnjim metodama, Mendel bi bio neuspjeh, i Franklin, koji su poslovali i bavili se znanošću nakon 40 godine star, nakaza. Ne mislim da postoji polje gdje postoji talent, prave vještine, brojati manje nego u istraživanju, kao i pojedinačne zasluge. Ljude ne treba pitati koliko stvari imaju, ali koje su konkretne članke napisali, što se njih tiče, što bi htjeli znati. Većina nikada nema što naučiti. Sustav napredovanja je manjkav, sustav selekcije je manjkav.
Rezultat: što sada vidimo! Katastrofa je podcjenjivanje!