Utopija etimološki znači nešto čega nema nigdje. Ali izgleda kako jest, uglavnom. Naravno, svako književno djelo govori o vremenu i mjestu u kojem se pojavilo. Žalosno je što se ne udaljava previše od tog mjesta i vremena. "Prava" utopija bila bi ona od koje se zapravo vrti u glavi, ne razumijem ništa od toga. Sada, kad je sva umjetnost namijenjena šokiranju, Hollywoodske fantastične priče, bili oni i znanstveni, najčešći su. Sve što šokira je proračun. Priča je o vrtiću, i poruka, Najviše 4. razred. Već je dobro poznato da sada doživljavamo veliku sušu ideja i hrabrosti za ulaganje u kreativnost.
Ali nekad je bilo drugačije? Ljudski vid je nekoć bio izvanredan?
Da odgovorim na ova pitanja, prvo moramo odgovoriti što ljudi žele od utopije. Budući da se njihovim okupljanjem u velikom broju, budući da je s pojavom čvršćih hijerarhija, ali posebno ropstva, ljudi su shvatili da u takvom društvu ne možeš baš biti sretan, i počeli su sanjati što bi trebalo promijeniti. Prije su bili sretni ljudi? Teško je reći, jer zapravo ne znamo kakav je svijet bio, kako su bili organizirani sada gotovo 10000 godine star. Sada 10000 godine star, nakon pojave poljoprivrede, imamo neke naznake. Nepoljoprivredna društva (iako i tu ima nijansi), takozvanim tradicionalnim društvima, lovaca skupljača (zapravo bi ispravnije bilo suprotno, da se vrlo velik postotak hrane osigurava branjem- kamera 90%, ali zato što su žene sakupljačice...) bile su heterogene, i zapravo bi se pojavili otprilike u isto vrijeme kad i poljoprivredni, nakon posljednje glacijacije. Ono što znamo je da mentalne bolesti nisu zabilježene u tim društvima, kao što je shizofrenija (v. Civilizacija gladi/drugi pristup humanizaciji). Postoji ono što zovemo depresija?
Iako u agrarnim društvima Afrike postoje sve rase od nas, možda ponekad i jače naglašeno, od zavisti i spletki, zloba, kada dođu na zapad stopa mentalnih bolesti enormno raste, nekoliko puta, osobito u drugoj generaciji useljenika. Obavijest za one koji stalno govore o radikalizaciji kada opisuju ovakve "terorističke" napade mladih koji spadaju u ovu kategoriju. Psihijatar iz Velike Britanije iznio je hipotezu, predstavljen na kongresu psihijatrije u Beču, 2010, da obiteljske veze, tip ruralnih odnosa u matičnim područjima, bi ono što pruža zaštitu. Tamo su proširene obitelji, prije AIDS-a nije bilo siročadi, nitko nije bio istinski ostavljen, pa makar to bilo i siromaštvo. Da ne znamo i njihove navike (crnih Afrikanaca, ali ne samo, kao i bliskoistočni ljudi, kritizirao zbog toga Ayaan Hirsi Ali) poslati novac kući, pomoći svojim širim obiteljima, možda bi nam bilo teže razumjeti. Oni misle da je okrutno od nas što to ne činimo. Čini nam se nešto antiprogresno, tribalizam itd. Nevjerojatna korupcija u Africi povezana je s tim običajima. Kako natjerati bratića da dođe u dućan i natjerati ga da plati? Kako da mu ne pomognem kad je u nevolji? Ako društvena uloga (SERVIS) dopušta mi?
Nemamo pojma kako se osjećaju, jer nismo odgojeni kao oni, ali ako pogledamo duševne bolesti, čini se bolje. Čini se da drugi pokazatelji govore na bolje. I zato što se osjećaju bolje, ponašaj se bolje. Kako bi bilo saznati da je užasna priča oKralj muha odvijalo bi se uz stvarnu suradnju, solidarnosti i dobre organizacije, pravila poštovana, u slučaju djece iz tradicionalnih društava? Pa ipak, to se dogodilo prije nekoliko desetljeća u slučaju nekih tinejdžera iz Nove Gvineje koji su doživjeli brodolom na pustom otoku. Djeca brodolomci prošla su kroz teške situacije, nestašica hrane, dok nisu otkriveni. I, upravo zato što nisu bili Englezi, napravili su dobru figuru. Naravno, poznavali su se. I ostali su prijatelji. Tko bi snimio film o tako nečemu?
Iako ovi podaci, ali i drugi, sugerira da jednakost, solidarnost, nedostatak stroge hijerarhije, oni su izvori sreće. Ljudi mogu prihvatiti prirodne katastrofe, čak i Malthus kaže da je nevjerojatno kako se brzo stanovništvo oporavlja od katastrofa, što se ne može usporediti s ratovima. Ljudi mogu prihvatiti zlo prirode, ali ne i vršnjaka. Jer osim boli, agresija muškaraca donosi poniženje. Čini se da gore navedeni sastojci imaju isti učinak u različitim etničkim i kulturološkim zajednicama. Sve studije o sreći koje nordijske zemlje stavljaju na vrh ukazuju na istu stvar. A ako razmislite o tome, tamo praktički nema mjesta za život! Kako biti sretan u Arktičkom krugu?! Podaci pokazuju da je najveća sreća postignuta u Velikoj Britaniji bila u 1976, kada je zabilježen maksimum socijalne i materijalne jednakosti. Dokumentarni film pokazuje da je tijekom Drugog svjetskog rata, iako je vladalo siromaštvo i oskudica hrane, ljudi su se osjećali bolje, živjeli su duže u Velikoj Britaniji. U Mađarskoj, nakon pada komunizma, isti, siromaštvo se smanjilo, ali se životni vijek smanjio, prema istom dokumentarcu. Ljudi više vole jednakost od same slobode, smatraju sociolozi poput Sergea Moscovicija. Mnoga istraživanja dilema zatvorenika pokazuju koliko ljudi mrze da im čovjek čini nepravdu, ne autom. Možda oni koji žale za komunizmom, zanemarujući diktaturu i siromaštvo, zapravo osjećam ovo? Ali lenjinističke diktature bile su prije svega opće poniženje. No, čini se da su neki zaboravili.
Zapravo, ako uzmemo najuspješnije utopije, odnosno kršćanstvo i mlađi srodnik, islam, govorim o tome. U kršćanstvu više nema razlika među ljudima, od bogatstva, zvonio, seks. U islamu se formira ummet, muslimanska zajednica koja mora biti na cijeloj zemlji (gdje sam već vidio nešto slično??) gdje nema robova, gdje su vođe religiozni, ali žive vrlo skromno i jednako se ponašaju. I tako je bilo nekoliko generacija, sve dok se... talentirani političari nisu nametnuli kao kalifi i uzurpirali pravila (v. Ansari u "Izmijenjenoj sudbini"). komunizam, nakon mnogih mišljenja, zapravo je drugi oblik kršćanstva. Samostani i Eseni se prešućuju kao primjeri pravih komunističkih zajednica. Ovdje se dodaju i kibuci.
Neuspjeh komunizma i islama već je dobro poznat. Što je uzrok? Ljudska priroda, zvuči standardni odgovor. Loša kvaliteta, sebičnost ljudi, čini se da je ovo najčešći uzrok. Iz istih razloga ništa ne radi, uključujući kapitalizam. Isaiah Berlin în culegerea de eseuri sub numele „Adevăratul studiu al omenirii”, citirajući i analizirajući brojne ruske autore, dolazi do zaključka da bolje društvo nije moguće, da je ne bi znao ni stvoriti, a ako želite. A ionako ne bi išlo. Patnja u svijetu ne može se ukloniti, vjerovali su. Ništa nema smisla kada se radi o mijenjanju svijeta. Naravno, također je bilo teško zamisliti društveno dobro u Rusiji, zemlja ekstremnih nejednakosti, u kojem je osam oblika ropstva bilo legalno za vrijeme Katarine i poslije. Kao što je društveno dobro bilo nezamislivo u klasičnoj Indiji, s kastama i njezinim tabuima vezanim uz hijerarhiju. Kako se tamo ne rodi budizam? Jedino rješenje bilo je odustati, IZOLACIJA, život iznutra.
Rusija je pokazala tu patnju (i ropstva) može se uspješno izvesti. A povijest je pokazala da se mnoga čuda mogu učiniti ako uklonite siromaštvo i date malo jednakosti. Ne mogu ne navesti primjer Grčke, zemlja 85% planina, užasno siromašan prije rata. A poslije... Koliko bi šokirali naši djedovi i pradjedovi da sada posjete Grčku! Ljudi su sada drugačiji nego što su bili tada, drugačije se ponašaju. Može li itko zamisliti da krade tako malo u Grčkoj? Ali kriza od 2009 vidljivo preobrazio grčko društvo, stopa samoubojstava je jako porasla. Većina društvenih problema počinje od siromaštva.
O kojim su uzrocima nesreće govorile utopije prošlosti? Klasifikaciju utopija možemo napraviti prema društvenim problemima koje smatraju odgovornima za zlo u svijetu, a koji, nakon uklanjanja, dovela bi do sreće (velikodušan?). U starim spisima, od Platona do Starog zavjeta, zlo je bilo u čovjeku, inherentno nemoralno biće. U Atlantidi, ljudi su u velikoj mjeri imali božansku prirodu, što im je dalo moral. U Starom zavjetu čovjek je pao, ali sreća je ionako postojala prije poljoprivrede i civilizacije. Nebo se daje prirodnim obiljem, gdje ljudi ne moraju raditi. I gdje su ravnopravni. Metafora za tradicionalna društva lovaca i sakupljača? Možda u društvima Istoka, ta nostalgija postoji. Možda su njihovi kontakti s takvim društvima još uvijek bili u sjećanju (s obzirom i na pojavu starijeg spisa). Sama lokalna društva zadržala su mnoge elemente starih društava, preclavagiste. Klasično ropstvo bilo je u Europi. Ne izostaje ni u utopijama u ovom dijelu svijeta.
RepublikaPlatonovo donosi opasno mnogo kastinskom indijskom društvu. Postoji radnička klasa, od vojnika, ali i vladajuća klasa, animiran mudrošću. Samo aristokrati mogu vladati, ali i drugi moraju imati vrline, od hrabrosti i snage, umjereno. Svatko zna svoje mjesto, sve ide glatko.
Thomas More se razvija, „Utopia” (napisano u 1515) njegov sliči nama bližim modelima, možda je zato i strašnije. Njegovim idealnim društvom vlada kralj, visoke upravne položaje drže izabrani dužnosnici, ali...većina ljudi ne može sudjelovati na izborima jer su zapeli u strukovnim udrugama. Ne zaboravimo, bilo je to vrijeme cehova, čiji je monopol bio problem za buduće buržoasko-demokratske revolucije. Najbolji dio tek dolazi. Utopija sadrži robove, koji rade sav težak posao. Regrutirani su među imigrantima koji čekaju smrtnu kaznu i zatvorenicima. Doista, utopijski! Ali za ostale, koji dosta rade. Nema privatnog vlasništva, bez novca, male su razlike među ljudima. Društvo je jednolično, a umjetnost ne postoji. Intuicija učinka izravnavanja u kojem se privatno vlasništvo ograđuje, e remarcabilă. Dar măcar e libertate de religie…
O utopie cu efecte care pare și mai mult… ili distopija i prestaje mu Thomas Bell, „Cetatea Soarelui” (Grad sunca). Tamo je čisti komunizam, dobro primijenjeno, sa svim zajedničkim, iz spavaće sobe u blagovaonicu. Uz bok privatnom vlasništvu kao najvećem zlu, Campanella donosi i monogamnu obitelj. U ovom društvu koje liči na ono Pol Pota, vodstvo pripada znanstvenicima svećenicima koji sve rade po zakonima prirode. Kako to poznato zvuči, ako znate da je socijalizam bio znanstveni!
Zanimljivo je da izvan posjeda, bani, drugo zlo bila je monogamija. I prvi komunisti su to vidjeli, no čini se da je patrijarhat, odnosno želja za dominacijom nad ženama, bio jači. Staljin odlučuje da žene moraju ponovno ući u plemenitu ulogu majke, nakon Alexandre Kollontai, vodeća feministkinja ruske revolucije, toliko je govorio o seksualnoj slobodi. Ono što kritičari monogamije nisu razumjeli jest da je do nje doveo patrijarhat.
Nitko to nije pomislio u izvoru očiglednih nejednakosti, nasilja u društvu, od glavnih izvora nesreće, uključujući ljubomoru, bilo bi...patrijarhat? Societățile matriliniare erau studiate, međutim, iako malo, uključujući Engels govori o njima u “Podrijetlu obitelji, privatnog vlasništva i države". Ali izvanredan autor, s originalnim razmišljanjem, koji se razumio u biologiju, Charlotte Perkins, napisao takvu utopiju. „Herland”. Sigur că acea societate e feministă, dominiraju žene. To je društvo bez nasilja, zločin, ratova, dominacije nad drugim ljudima. Žene su inteligentne i moralne, nema znakova razlike među njima, čak ni u pogledu odjeće. Razmnožava se nespolno, a za muškarce i ne znaju. Kako je svijet izbjegao ovo zlo?? Kroz nasilje, pomislili biste, ako biste citirali klasike prosvjetiteljstva ili Marxa. Naravno, ljudi se nisu odrekli vlasti sami, očekivano. Bijes prirode, točnije vulkanska eksplozija ubila je većinu ljudi prije nekoliko stoljeća. Preživjeli su postali robovi, tada su na njih izvršen atentat.
Ovo društvo nalikuje na neka postojeća? Nevjerojatan, dati. Takve isključivo ženske zajednice postoje godinama 60-70, zlatne godine feminizma. Većina članica bile su lezbijke, a struja se čak nazivala separatističkom. Dotične žene, mnogi još živi, vjerovali su da nije moguće da žena bude sretna u društvu u kojem ima i muškaraca, jer što god bi učinio, iskorištavat će je i zlostavljati. Te su žene njegovale potpunu odvojenost od muškaraca. Otišli su toliko daleko da čak nisu podržali pravo na pobačaj. Što je ženi koja se klonila muškaraca trebao abortus? Iako su te zajednice nestale iz ekonomskih i političkih razloga, taj mentalitet postoji i sada, posebno u Latinskoj Americi, u vrlo nasilnim društvima tog područja. Tamo žene vide lezbijstvo i odvajanje kao jedinu poželjnu opciju, čak i ako je teško izvedivo.
Zaključak bi bio da bi "prava" utopija bila feministička, taj svijet ne bi bio patrijarhalan. Kako možemo govoriti o jednakosti?, pravde, u patrijarhatu? Kada su sve institucije stvorene da dominiraju i iskorištavaju žene? Kako možemo govoriti o sreći u ovom svijetu? Problem je što žene uopće ne znaju kako je to biti slobodan. Majoritatea utopiilor pornesc de la ideea că răul e în afara omului, da je novac, vlasništvo, monogamija, povrijedio sam ga. Postoji ideologija koja kaže da su neki ljudi loši, drugi, ovaj. što je to? I kako ih razdvaja? Na najbrutalniji i najiracionalniji način: po rasi, što znači silazak. A dječje razmišljanje odbacilo bi takvu površnost! Kako to vjerovati u obitelji, a kamoli u populaciji, rađaju se samo dobri ili inteligentni ili moralni ljudi, a u drugom, upravo suprotno? Kako možete reći da darvinizam potiče takve ideje, kada se Darwinova teorija temelji na varijabilnosti, tj. upravo na razlikama? Možemo spekulirati da samo klasno društvo, s kastama, kakvo je bilo europsko društvo u 19. stoljeću, možda tako nešto progutati. I ljudi vjeruju što žele od bilo koje ideje, iz bilo koje knjige.
Za komunizam se kaže da funkcionira, ali nije pravilno primijenjen. Neki se pitaju zašto se to ne kaže i za fašizam. Postoji barem jedna utopija koja govori o ispravnoj primjeni fašizma , onaj iz pripovijetke "Rođen u martu" (Rođen na 8 ožujak) autora Ioana Petra. U toj utopiji, feministica (kako drugačije?), muškarci postoje, ali su onakve kakve žene žele, pa više nisu sposobni stvarati patrijarhat. Biološka revolucija, predvođeni nekim feminističkim istraživačima, uklonio zlo iz društva. Muškarci izgledaju i ponašaju se onako kako to žene žele (neki). U tom društvu, u kojem se žene ponašaju i izgledaju vrlo raznoliko, poput njihovih seksualnih ukusa, ali je upravo zato egalitaran, ima puno više energije za rješavanje stvarnih problema, uključujući bolesti i starenje. Valerie Solanas skreće pozornost u "Manifestu ološa" na skrivene troškove patrijarhata, u kojoj muški vođe, na bilo kojoj razini, prvenstveno žele šokirati, onda riješite probleme. Većinu vremena pretvaraju se da ih rješavaju. Ženama to ne treba.
Concluzia legată de o utopie „adevărată” e că trebuie să fie una feministă, govoriti o egalitarnom društvu, u kojoj patnja iz svih uzroka, posebno siromaštvo, se uklanja ili znatno smanjuje. Bitna je interakcija među ljudima, ali i kvaliteta ljudi. Vezano za sve ovo, Mislim da je Epikur bio u pravu. Sreća je s ljudima koji vam se sviđaju, koji su moralni i inteligentni. Kao što bi bilo u njegovoj zajednici?
